Vrijednosti redateljskih iščitavanja je bila predmetom kazališno dokumentarnih izložbi na Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta 2022. godine. Misiju redateljske profesije su na južnoslovenskom prostoru širili velikani ovog zanata kao što su Kosta Spaić i Hugo Klajn. Uključujući se u evropske i svetske tokove kazališne režije i Spaić i Klajn su prihvatali nove tokove, ali i uključivali svoje estetske i umjetničke specifičnosti.
Kreativne opservacije Koste Spaića
Hrvatski redatelj Kosta Spaić (Zagreb, 21. siječnja / januara 1923 – Zagreb, 23. travnja / aprila 1994) jedan je od najprepoznatljivijih i najcjenjenijih dramskih stvaralaca južnoslovenskog areala.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu i Muzičkoj akademiji, smjer violina, u Zagrebu.
Kazalištem se počeo baviti u dramskoj družini Francuskog instituta, a kasnije u Družini mladih. Od 1943. godine bio je violinist na Radio Zagrebu, a 1948. postao asistent režije u Dramskom studiju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Prve samostalne režije ostvario je početkom 50-ih godina XX stoljeća u zagrebačkom HNK-u (Fedferico García Lorca: “Dom Bernarde Albe”, Guzepe Verdi: “Traviata”).
U hrvatskom nacionalnom teatru režirao je neke od svojih antologijskih dramskih i opernih predstava (N. A. Rimski-Korsakov „Sadko“; G. Verdi „Falstaff“; S. S. Prokofjev „Vjenčanje u samostanu“, „Rat i mir“ i „Zaljubljen u tri naranče“; W. Shakespeare, „Mjera za mjeru“; D. D. Šostakovič „Katarina Izmailova“; R. Marinković „Kiklop“; I. Zajc „Nikola Šubić Zrinjski“; I. Brešan „Potopljena zvona“, i dr.).
U Dramsko kazalište “Gavella” prešao je 1954. godine gdje se istaknuo nizom inovativnih režija, mahom iz suvremenog repertoara (J. Kaštelan: “Pijesak i pjena”; E. Ionesco: “Stolice”; J. Anouilh: “Antigona”; F. García Lorca: “Krvava svadba” i “Ljubav don Perlimplina”; J. Giraudoux: “Apolon iz Bellaca”).
Surađivao je i sa drugim hrvatskim kazalištima (Satiričko kazalište Kerempuh, Teatar &TD, Histrioni, HNK Split, HNK Osijek, HNK Rijeka, Kazalište Marina Držića). Impozantna je i njegova karijera ostvarena u kazalištima u inozemstvu (Velika Britanija, Finska, SAD, Njemačka, Švicarska, Italija, Austrija).
Neke od najuspješnijih predstava režirao je u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara (W. Shakespeare: “Oluja”; M. Držić: “Skup” i “Dundo Maroje”; I. Vojnović: “Dubrovačka trilogija”).
Bio je direktor Dubrovačkih ljetnih igara, intendant zagrebačkoga HNK i umjetnički voditelj Dramskoga kazališta “Gavella”. Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima pedagoški rad na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, prvo kao asistent, a potom i profesor. Dekan zagrebačke Akademije je bio od 1962-70.
Za redateljski opus Koste Spaića karakteristično je oslanjanje na dramsku riječ, istraživanje suodnosa predloška i različitih scenskih prostora te njegovanje scenskoga govora
Proces rada Koste Spaića u svakoj predstavi ponaosob, bio je intrigantan i različit u svojim strukturama od svakog predhodnog. Zadaci koje je postavljao pred glumce u početku su izgledali kao nesavladivi. Međutim, tokom procesa rada njegovi likovi plaše i privlače. Protagoniste je privlačila žilavost prema životu i njihova otpornost na svakodnevne turobnosti. Strast prema kazalištu je za Kostu Spaića predstavljala i strast prema životu.
Redateljska analitika i Hugo Klajn
Reditelj, kritičar, profesor i teatrolog Hugo Klajn (Vukovar, 30. septembar 1894 — Beograd, 2. decembar 1981) ostavio je dubok trag u različitim segmentima kazališnog djelovanja na južnoslovenskom prostoru.
Osnovnu i srednju školu završio je u Vukovaru. Učenik Sigmunda Frojda doktorirao je medicinu 1919. god. na Medicinskom fakultetu u Beču. Između dva svjetska rata radi kao ljekar u Beogradu, te prevodi i piše tekstove iz oblasti psihoanalize. Uz Nikolu Šugara, smatra se ocem psihoanalize u Jugoslaviji.
Od 1945. god. postaje stalni reditelj u Narodnom pozorištu u Beogradu. Režirao je još i u narodnim pozorištima u Sarajevu, Nišu, Skoplju, Mostaru, Banjaluci i Splitu.
Potpisuje režije za niz značajnih pozorišnih predstava („Hamlet“ Šekspira, „Šuma“ Ostrovskog, „Gospoda Glembajevi“ Krleže, „Pobuna na Kejnu“ Vouka, „Živi leš“ Tolstoja“) i televizijskih drama (kao što je „Dnevnik Ane Frank“ 1959. god).
Širok je dijapazon pozorišnih angažmana po kojima je Hugo Klajn prepoznat u širim internacionalnim okvirima. Bio je pozorišni kritičar, prevodilac i poznavalac Šekspirovih djela, pisac eseja i knjiga iz oblasti pozorišta. Kada je u pitanju teatarska umjetnost posebno su značajna njegova djela: „Osnovni problemi režije“, „Šekspir i čoveštvo“ (1964), „Pojave i problemi savremenog pozorišta“ (1969), kojima udara osnove modernom i naučno-analitičkom teatru.
Pedagoškim radom na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu (danas Fakultet dramskih umetnosti) se bavio od 1949.godine, kao profesor pozorišne režije. Od 1949. god do 1952. god je predavao i psihologiju.
Svojom decenijskom praksom reditelja-analitičara koju je prenio na svoje učenike i pretočio u svoje delo „Osnovni problemi režije“, Dr Hugo Klajn je utro put mnogim generacijama koje i danas pokušavaju da ga prate. Tako da i danas kada se govori o sistemu glume i režije po kome se rukovode umjetničke škole u svijetu, govori se o „Sistemu glume“ Stanislavskog i „Osnovni problemi režije“ dr. Huga Klajna, koji zajedno čine osnovicu za obrazovanje novih generacija umjetnika poznatom kao „Sistem Klajn-Stanislavski“.
Dva velika redateljska imena Kosta Spaić i Hugo Klajn ostavili su dubok trag, ne samo u prostoru kazališne režije na kome, i u kome su djelovali, već i šire u kulturološkoj ravni koja obuhvata mnoštvo segmenata. Ova dva klasika redateljskog zanata su zalog budućim generacijama kako treba ućiti režiju i kako se njome baviti. Zapravo, kako iščitavati dramski tekst i od kojih autora. Onako kako su Spaić i Klajn bili dosledni sebi i svom shvatanju režije, tako i mladi redatelji moraju biti skloni školi ove dvojice kazališnih velikana.
Pišu: Srdjan Vukadinović i Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković