Dva glumca dolaze iz tmine u prazan prostor scene, prekrivaju pod velikim ćilimom, predstava može početi. Uskoro saznajemo da su to dva brata, oni će i zatvoriti predstavu „Kuća“ Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, odigranu treće večeri u natjecateljskom programu brčanskih internacionalnih teatarskih susreta. Autorski tim čine autor i dramaturg Benjamin Hasić, redatelj je Alen Šimić, scenografiju i kostimografiju, izrazito funkcionalnu a jednostavnu i prilagodljivu potpisuje Sabina Trnka, scenski pokret i koreografiju Thomas Steyaert, a muziku koja kontinuirano prati zbivanja na pozornici i njihov je neodvojivi dio je skladao Mirza Rahmanović (Indigo). Glumački ansambl, kao što to jedna komorna obiteljska drama i traži, nije velik, tri su to glumice i tri glumca: Selma Mehanović, Anđela Ilić i Tamara Miličević-Stilić, partneri su im Saša Handžić, Zlatan Školjić i Benjamin Bajramović. Na XXI Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici ove godine, Benjamin Hasić nagrađen je za najbolji izvedeni bh dramski tekst, Alen Šimić za režiju, Zlatan Školjić, Tamara Miličević-Stilić i Benjamin Bajramović za glumu, Sabina Trnka za kostimografiju, Mirza Rahmanović za muziku i Thomas Steyaert za najbolji scenski pokret.
Taj prazan prostor scene, koju prekriva jedan veliki stari tepih i nekoliko ploča što vise u pozadini idealno su mjesto za glumca da samo svojom igrom, svojim glasom i tijelom, osvoji i ispuni to novo, nepoznato područje, nastani ga likovima ovog vrlo vješto ispisanog dramskog komada. Benjamin Hasić postupno gradi scene i prizore što nam, nikada do kraja i u potpunosti, otkrivaju svu ranjivost i krhkost njegovih likova, moralnu posrnulost i dvojbe, ali i dubinu pada u bespuća beznađa što im prijeti. Taj stari, prašnjavi ćilim na kojem igraju svim svojim bićem i tijelom, dušom i srcem, daleko je od onog čarobnog ćilima iz bajke kojim ćemo odletjeti preko Semiramidinih vrtova u Šeherezadine bajke iz tisuću i jedne noći – taj trošni tepih odvešće nas u neke sasvim druge svjetove, on nije satkan od magičnih niti snoviđena i sna no od derutnih niti beznađa po kojem se kreću junaci „Kuće“.
Jer „Kuća“, obrazlaže redatelj Alen Šimić: „…se bavi krhotinama stvarnosti svijeta u kojem ljudska bića lutaju bez cilja i smjera… Iz perspektive mladih ljudi sagledavamo svijet u kojem su vrijeme i prostor urušeni… Prateći priču o dva brata i ljudima iz njihovog okruženja, uočavamo da osjećaj pripadnosti određuje pristup svijetu… Naša predstava zove se „Kuća“ jer kuća asocira na mnoge stvari. Kuća je potentni prostor kojeg ne čine zidovi, već ljudi koji se u njoj nalaze. Ako ljudi žive u fragmentiranom svijetu, njihov dom nikada neće imati čvrste temelje…“
Rekao bi jedan veliki bosanskohercegovački književnik – „kuću kućom čine lastavice“! Kako Hasić, Šimić i glumački ansambl sklapaju predstavu, koji su temeljni gradbeni elementi na kojima izvedba počiva? Kada braća, na samom početku, odrolaju taj starinski ćilim, počinje razgovor o kući sa svim onim što takva tema nosi – tko će tu stanovati, što sve treba napraviti u tom prostoru, nagovještavaju se već i prve trzavice, kuća koja bi trebala biti simbolom obiteljskog doma, mira i sloge postaje kuća razdora, sukoba, svađa i sloma: na jednoj strani raste posesivnost i opsjednutost jednog brata za posjedovanjem, na drugoj poniremo u svijet zaluđenosti drogom i besmislom življenja drugog brata, opća je podloga neimaština, siromaštvo, nezaposlenost, netrpeljivost se širi poput neke kužne bolesti, u igru se uvlače kamatari, zelenaštvo, kriminal – opća slika društva u kojem živimo postupno se iscrtava sve jasnije i očiglednije. Jedna mala, gotovo usputno izrečena replika to izvanredno zrcali: „to je priča naših života – nikako da nam krene“. Očajanje postupno raste – netko će reći „život mi se raspada“, netko opet „čitav život bježim -ja ne mogu više da bježim“, elementi fantastike i halucinatorna stanja brata-narkomana sudaraju se sa hororom svakodnevice, neizdrživost vlastitog položaja i svijeta kojeg nastanjuju pokušava se odagnati naivnom željom: „voljela bih da smo nekako normalni“. Ali to je, avaj, tako teško postići – greške koje i nehotice činimo u prošlosti naših života pristižu nas na svakom koraku u sadašnjost, prijete nam i u budućnosti – i o tome govori predstava „Kuća“ BNP Zenica.
Koreografija i scenski pokret Thomasa Steyaerta ključni su i sastavni dio glumačke igre, igra se ne samo glasom i gestom, vlastitim glumačkim nervom nego i cijelim tijelom, tijelo je ravnopravan sudionik svake dramske radnje, njegov položaj na pozornici u datom trenutku određuje sam karakter i osobinu lika kojeg glumac nosi. To vrijedi i za glazbu Mirze Rahmanovića, ona stvara taj toliko za predstavu karakterističan štimung i atmosferu izgubljenosti, otuđenosti i očaja kroz koji se oblikuju sve scene i prizori. Saša Handžić, stariji brat Vanja, i Zlatan Školjić, njegov mladji brat-narkoman Saša, sjajno se nadopunjavaju, proigravaju epizode zajedničkog života u kojem nikada nije bilo razumijevanja ni istinskog shvaćanja, unatoč neporecivoj bratskoj ljubavi, Lejla Selme Mehanović, Vanjine supruge, jedini je glas razuma u toj pustinji izgubljenih duša, smireno nosi taj svoj teret kroz cijelu predstavu, Tamara Miličević-Stilić, kao Dina, Sašina djevojka, i Anđela Ilić, ona je Kaća, usputna ljubavnica Vanje, osvjetljavaju glavne likove sa neke druge strane neupadno ali ne zatomljujući ni vlastita lica i živote, najzad, Benjamin Bajramović, kao Crni, kamatar i lik iz nekog drugog svijeta, dobri ili zao duh komada, lebdi nad svima njima kao znak opomene i prijetnje, upozorava da često nije sve onako kako izgleda, da svijet može poprimiti sasvim neuobičajen i prijeteći izgled. Njegova replika negdje pri samom kraju ove vrlo dobro zamišljene i dosljedno provedene kazališne igre kao da to zapravo nagovještava: „ …volio bih gledati film o Sudnjem danu – kada sve završava… grešnici u pakao a sveci na ljuljačke. Kraj svijeta, samo što nema kraja svijeta. Ima – ima kraj mog svijeta, tvog, Sašinog – to je to. Nema kraja svijeta – naši svjetovi, tvoj, moj, Sašin, oni se gase polako. Kao one svjetleće bube što padaju u travu…“
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković