Šestu večer ovogodišnjih Susreta obogatila je priča koja je morala biti ispričana i koja smjelo i hrabro priča o temi koja nosi užasne traume već nebrojeni broj generacija unazad, i koja se ciklično ponavlja skoro u svakoj generaciji.
Nabujala od emocija u svakoj sceni, priča nam služi kao poruka i pouka svim budućim generacijama da se jednom konačno riješimo hipoteke generacija prije nas.
Dramaturgiju je potpisao Vedran Fajković koji kaže da je bilo jako emotivno raditi na predstavi, pogotovo jer su glumci polovinu proba scene završavali u suzama.
„I mi s druge strane pozorišne rampe, zajedno s njima smo plakali. Čitajući ove sudbine, gradeći ove likove, pričajući ove priče nismo mogli a da ne ostanemo profesionalno hladni već smo ih sve na neki način uvukli u sebe i proživjeli s njima te užasne momente.“
Fajković dodaje da inače rad na predstavama s Kokanom Mladenovićem, počevši od prve predstave Sjećaš li se Dolly Bell je jedno iskustvo izvan standardnih okvira jer on, Kokan, zaista zna voditi taj proces nastanka predstave čineći ga jednim i eksperimentiranjem i istraživanjem.
„Svi nekako imamo priliku raditi na sebi dok radimo na predstavi i priči koju želimo ispričati. Mislim da je predstava, a nadam se da je to i publika vidjela, jedan zaista divan komad, traumatičan ali i katarzičan. Nadam se da smo ovom predstavom pokušali na jedan artističan, umjetnički način, izbaciti jednu gorku pilulu koju nažalost svi mi moramo progutati, jer živimo tu gdje živimo i okruženi smo jednostavno narativima takvim kakvi jesu.“
Gledajući predstavu, ne može se odrediti ko je glavni lik, dojam koji ostavlja predstava jeste da glavnom lika ustvari i nema, da su svi sihronizovano glavni likovi. Ali kada bi se moramo izdvojiti glavni akter ove predstave, on ne bi bio glumac, nego nešto sasvim drugo.
„Mislim da je glavna uloga zapravo crveni soliter, mi smo dobili na prvoj probi roman a ne predstavu, tako da smo ovo sve gradili improvizacijom vođeni vještom rukom Kokana Mladenovića. Koristeći iskustva likova koji su vrlo precizno dokumentarno ispisani u istoimenom romanu Darka Cvijetića stvorili smo ovo djelo koje je nastalo kao uspomena na ratne užase“ – kazao je za okruglim stolom Admir Glamočak
Podsjetio se i na to da su u toku predstave se svi koristili i ličnim iskustvima, jer su svi i bili u ratu.
„Mi smo pokušali ispričati priču i očekujemo nakon odgledane predstave da se svaki gledalac upita: „Šta bih ja da sam bio u toj situaciji.“ Iako bi odgovor bio pomogao bi, onda mislim da bi vrijedila ova priča.“ – dodaje Glamočak
To da su se koristili ličnim iskustvima iz rata, budi mnoga sjećanja, ali i traume, o tome nam je nešto više kazala Tatjana Šojić
„Ušla sam u projekt proba s mnogo poleta i radosti. Pamtim da prve ti nedjelje rada, radnog procesa, kad smo radili duple probe, po danu sam funkcionirala profesionalno kao glumica a onda noću imam noćne more.“
Kazala je i da su bili posebno dirnuti kada su dublje ušli u materijal i u poglavlja Darkovog romana jer ipak su to stvarni ljudi, stvarne sudbine i životi ljudi.
„Sve to na kraju je nekako stostruko složenije i teže i jako teško se podnosi. Proces nije bio nimalo lagan ali je bio emotivan, katarzičan i bili smo ponosni i još uvijek smo ponosni što smo ispričali tu priču i nju treba da vidi što više publike.“ – dodaje Šojić.
Aleksandar Seksan se posebno osvrnuo na paradigmu između radnje u predstavi i današnjeg vremena.
„Nakon dvadeset i kusur godina mi još uvijek pričamo o ovakvim stvarima imajući svi svoje istine, nećemo se nikada oko njih složiti i u tome će nam proći ovaj naš bijedni mali život, neće niko od nas dočekati naše velike države. Jer za plafon 30-40 godina mi smo svi već otišli s ovog svijeta. Svi mi sa ovih prostora, mi Slaveni, nismo evoluirali ni pedlja, nama je još uvijek nož draži od ruže, i to je naš usud, to je naš jad koji nosimo.“
Pored toga što je, na neki način, glavni lik, soliter koji se na kraju raspada u fragmente šalje mnoge poruke.
„Soliter je ispunio svoju svrhu zbog koje je na sceni, on je jedan dvojni znak koji je upotrebljen da se proizvede još niz sitnih znakova koji su nam bili potrebni. On stoji kao nešto što je dio naše istorije i nešto što treba gajiti kao kulturu sjećanja, ali ja to ne vidim kod nas.“ – zaključio je Seksan.
Piše: Bilić Kristian
Foto: Dejan Đurković