Po predlošku i kao plod inspiracije esejima francuskg Libanonca Amina Malufa „U ime identiteta“, „Identitluk“ HNK Mostar, Narodnog pozorišta Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti Mostar, autorski je projekat koji se, na tragu Malufa, sveobuhvatno bavi složenom temom identiteta, njegovih vrijednosnih valera i uloge u političkom i svakodnevnom životu pojedinca u jednom kutku jugoistočne Evrope.
Mostarski umjetnici istražuju mikrosociološko okruženje prostora gdje žive i rade, propituju okolnosti u kojima žive kao protagonisti predstave, ali i kroz vizuru svojih stvarnih života.
Radnja je smještena u mizanscen seminara o dijalogu i toleranciji jedne međunarodne nevladine organizacije gdje se redateljica Tanja Miletić-Oručević suočila „sa magičnim prostorom scene koja ima svoje rituale i zakonitosti“.
A izvedbenu dimenziju takvih zamisli preuzeli su glumci, od čije pojedinačne uspješnosti improvizacija, predstava prerasta u sasvim osobenu cjelinu, a svaki lik originalno, koji kroz vlastitost i znanje o identiteima, progovara o stereotipima kolektivnih identiteta.
Da pažnju gledatelja nije nimalo jednostavno držati u neprekinutom kontinuitetu, svjesni su i dramaturg Dragan Komadina i redateljica Miletić-Oručević, a svakako i svaki glumac ponaosob. Zato se pribjeglo principu brzih izmjena ključnih aktera-govornika, odnosno učesnika seminara. Publika je, pak, zamišljena kao akter sa margine scenskog prostora učionice, koja treba da prepozna „vlastitost“ u političkom vremenu ili se nasmije karikaturalnim predodžbama „o svojima“ ili „onim drugima“, te se suoči sa zapitanošću o vrijednostima koje nas okružuju.
Izvedbom u Brčkom, to, na žalost, nije bilo izvodivo. Epidemiološke mjere su glumce ostavile na vjetrometini vlastitih rečenica i misli, tako da se može samo naslućivati kako bi bilo da je publika bila u dvorani. Ili zamišljati kako će reagirati na TV snimku predstave, što je vrijedno rješenje u datim okolnostima „okovanosti“ u vremenu COVID-a 19.
Predstava „iscjeljenja“, poput filma Alena Drljevića „Muškarci ne plaču“, gdje je filmskim jezikom mnogo jednostavnije prevladati prezasićenost zadanim prostorom. Ali kolektivna igra i pojedinačne glumačke ostrašćenosti, kad se na njih „upali“ reflektor na sceni, doprinose da se polukružni scenski prostor doima kao osebujna galerija likova, koji, svaki za sebe, nosi izvedbenu privlačnost. Nesporna je vrijednost „Identitluka“ jer su sve osmislili teatri „sa ove i sa one strane Neretve“, te je, kao predložak, idealna platforma za suočavanje sa vlastitom zarobljenošću u kolektivnim identitetima i suočavanje sa unutarnjim razvalinama tranzicijske stvarnosti.
Ali je još važnije što tekst i igra u sebi sadržavaju osjećanje univerzalnog, te mogu biti poduka na mnogim geografskim dužinama i širinama širom svijeta. Zašto ne Belfastu, čak i više nego Mostaru !?
Jer identitet je tek jedna činjenica o nama samima, a cjelinu ličnosti čini mnogo širi vrijednosni spektar.
Tako da je Mostar samo metafora za takva suočavanja.
A miljenici boginje Talije ga ujedinjuju. Možda budu i podstrek političarima pred izbore koji su na pragu.
„Identitluk“ je predstava sa plemenitom misijom.
Nakon što je odgledamo, „Haj'mo na fuka“ !!!
Piše: Dževdet Tuzlić
Foto: Dejan Đurković