Dušebrižništvo je nešto što je kontrapukt u rukama onih koji vladaju ili imaju određenu moć uticaja. U bilo kojoj zajednici ili sistemu: porodici, kvartu, selu, gradu, društvu. Ono može da bude prirodno stanje, a može i nametnuto. Spolja ili iz nekih kalkulantskih razloga. Ako je briga za bilo čime, a pogotovo za njegom i odgajanjem slijepog sina, kao što je slučaj u predstavi „Ravna ploča“ zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, otišla toliko daleko da se vremenom pretvara u svojevrsni agens koji djeluje kontradproduktivno na stanje svijesti i duha, razlozi mogu da budu višestruki. Pored želje i nastojanja da se pruži svesrdna podrška onome o kome se nastoji ili želi brinuti, mogu biti i revanšističke prirode koja u svakom slučaju na kraju ne proizvodi (ne)željeni efekat. Mnogo poniženja i zla je nanijeto Delfi (Gordana Boban) u životu i njena reakcija je bila samoizoliranost od svijeta u zabitom hercegovačkom selu. Jedinu komunakaciju sa svijetom ostvaruje preko mentalno ograničenog lika, što ukazuje na retardiranost šireg društvenog komunikološkog konteksta u društvu u nekim novim vremenima i novom milenijumu.
Koliko god istinski i organski ne vjeruje u odnose koje je prema okolini izgradjivala, Delfa poslednjeg dana života na samrtnoj postelji još uvijek nastoji da opravda svojevrsni „dril“ koji je sama „kreirala“ u autentičnom kućnom pritvoru. Bizarnost i pogubnost prevelekog dužebrižništva na jednoj strani, a na drugoj borba sa vlastitim doživljenim poniženjem kontraproduktivno djeluju. Stvaraju model ponašanja kod onoga na kome je sve to primjenjivano koji je još rigidniji i fundamentalniji. Jer, se nadograđuje nekim novim momentima koji multiplikuju takvo stanje.
Protagonisti zerničke predstave koja je veoma efektna u sceničnom i doživljajnom poimanju prezentovanog pokazuju kroz priču Dragana Komadine i režiju Lajle Kaikćije da svi, negdje, paralelno žive Delfin život(e). Svima se nešto dogodilo u životu i prošlosti zašto se i ponašaju slično glavnom liku u predstavi „Ravna ploča“. Specifična scenografska i kostimografska rješenja u predstavi dočaravaju autentičnost dušebrižništva i zabitosti, i porodice i društva.
Autor: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković